10. 12. 2013.

Ljubav djeluje

Venkataramana Ayyar rođen je 1879. na dan "Šivinog pogleda", u malom mjestu čudnog imena - Tiruchuzhi, negdje u južnoj Indiji. Ni dvadeset godina kasnije dat će mu ime Ramana Maharishi i poštovati ga kao sveca.

Gotovo pola stoljeća kasnije Ramana je napravio jednu malu gestu kojom je podučio svoje učenike suosjećanju i ljubavi koje je jače od forme i običaja. Ponekad, to je sve što nam preostaje kad smo suočeni s grubošću uzrokovanom neznanjem.

Na jednom sastanku, u tišini s nekoliko stotina ljudi, jedna je žena prekršila pravilo i sjela ispruženih nogu, oslanjajući se leđima na zid ašrama. Budući da Indija zna biti prilično konzervatina što se tiče pravila ponašanja u određenim situacijama, ženin skandalozan postupak izazvao je reakciju uvijek prisutnih čuvara ćudoređa. Nije pomoglo ni tihim glasom izgovoreno objašnjenje da je nedavno slomila nogu i da ne može sjediti na propisani način. Red je red; zna se tko kako sjedi i nikakva popustljivost novotarijama to neće promijeniti.

Komešanje oko toga nije se pravo ni završilo, a okupljenim je mnoštvom prošao još veći val nevjerice. Njihov voljeni učitelj, sada već ostarjeli i krhki Ramana Maharishi, počeo je skupljati noge ispod sebe i pokušao sjediti onako kako je propisano!

Naime, u to vrijeme Ramanino tijelo bilo je vrlo bolno, mučeno kroničnim artirtisom i reumom koju je zaradio kao mladi isposnik. Nema nikakvog čuda u tome: sjediti mjesecima u hladnoj pećini, puštati da ga moče kiše i hlade vjetrovi i općenito iskazivati dugogodišnju nebrigu za tijelo, svakom bi donjelo te iste posljedice. Zbog toga je ostarjeli, ali sada dobro njegovani učitelj uvijek bio u poluležećem položaju, zavaljen u jastuke i, naravno, ispruženih nogu. Nitko oko toga nije pravio dramu i svima je bilo jasno da tako mora biti.

Sada su s nevjericom gledali kako starac ispred njih s bolnim grčem pokušava savinuti natečena koljena i sjesti kao što je nekada sjedio - u položaj lotosa. I uz iznenađene i suosjećajne uzdahe, u tome je i uspio.

Ali, nije mu bilo lako. Graške znoja su mu izbile na čelo i vidljivo je problijedio. Oko njega je nastala strka. Nekoliko njemu najbližih ljudi pokušali su ga uvjeriti da se vrati u udobniji položaj. Umiješao se i njegov liječnik. Međutim, Ramana ih je sve otjerao pokretom ruke i nastavio sjediti u položaju koju je za njega bio iznimno bolan.

Ništa nije govorio, a tišina u prostoriji sada je bila vrlo napeta. Prošlo je užasnih pet minuta  tijekom kojih se Ramana gotovo dva puta onesvjestio od boli. Tek tada je nekome sinulo što treba napraviti.

Gurkanje i šapat su se proširili dvoranom. Pažnja svih prisutnih se okrenula prema ženi koju su natjerali da sjedi " na propisani način". Zbunjenog izraza lica, ali ipak razumjevši što se dogodilo, ljudi oko nje - oni isti čuvari ćudoređa - zamolili su ju da sjedne onako kako joj odgovara. Žena je sa suzama u očima to i učinila.

Istoga trenutka, Ramana je pozvao svojeg lječnika i uz njegovu pomoć raspetljao se iz "lotosovog položaja". Nije morao ništa reći. Svi su razumjeli pouku.

Razmišljajući o tom Ramaninom postupku, nisam se mogao oteti dojmu da mi, svakodnevni i obični ljudi, najčešće zaboravljmo da ljubav nije pasivna. Suosjećanje nije prazan osjećaj koji završava na sigurnoj udaljenosti od stvarne promjene.

I ljubav i susojećanje su djelatni. Oni vide kad je nekome učinjena nepravda; vide kad običaji i tradicija postaju teret i izvor okrutnosti; razumiju kad nekoga tlače i povređuju, a bez nekih bitnih razloga.

I djeluju. Ne stoje sa strane, nego djeluju.

Djeluju, kako god je moguće, pa ako treba i solidariziranjem s onima koji su oštećeni - sve dok se situacija ne promijeni.


PS
Ova vam priča može djelovati kao lijepa i plemenita duhovna pouka. Vjerujem da ima malo onih koji ostaju nedirnuti kad ju čuju. Na žalost, ljudi zaboravljaju da duhovne pouke MORAJU imati svoju praktičnu vrijednost. Njihova primjena je često teška i bolna, ali istinska ljubav to od nas zahtijeva.

Ako vas zanima u kakvom je odnosu ova priča s trenutnom situacijom u Hrvatskoj pročitajte članak pod naslovom "Ne želim pravo kojeg nemaju svi".

Nema komentara:

Objavi komentar

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.